Istina je da je krize i razloge zašto se one pojavljuju praktički nemoguće predvidjeti. Ali znamo barem jednu krizu koju nećemo moći izbjeći. Pitanje je samo kada će se ona dogoditi i koliko će utjecati na našu svakodnevicu.
Zanimljivo je pratiti obećanja ljudi koji u velikom broju slučajeva otkrivaju da ni sami uopće ne razumiju funkcioniranje države koju vode. Kako samo volimo čitati izjave da će nam osigurati veće mirovine i naknade za sve one čija egzistencija ovisi o trošenju iz proračuna. Ali još nitko na političkom parketu nije priznao da mirovinskom sustavu posljednjih godina prijeti implozija. I nije Slovenija jedina takva država; druge europske zemlje također će se suočiti s istim problemom.
Cijeli život plaćamo, zato nam dugujete mirovinu!
Gornja izjava je jedna od prvih misli koja vam je vjerojatno prošla kroz glavu; nažalost, ovdje ne mogu koristiti određene riječi, ali vjerojatno ste ih sami dodali čitajući. Ali nismo mi jedini ovdje, sličan sustav imaju i naši susjedi, a prve “žrtve” sustava vjerojatno ćemo moći vidjeti svojim očima negdje drugdje, i to prije nego što se to dogodi kod nas. Barem se možemo tome nadati, jer ćemo se tako lakše pripremiti i možda konačno smoći hrabrosti za konkretnu reformu koja bi ublažila tranziciju, premda bi uništila mnoge političke karijere.
Francuska, Belgija, Njemačka, Austrija, Španjolska i Slovenija imamo veliki problem
Što je zajedničko gore navedenim zemljama? Sve one imaju PAYG (pay-as-you-go) mirovinske sustave i imaju prazne mirovinske fondove. Zato se mirovine isplaćuju izravno iz proračuna. Krizu je prilično lako predvidjeti, pitanje je samo snage kojom će udariti. To će ovisiti samo o političarima koji obično ne vide dalje od sljedećih izbora i igraju na kartu populizma koji je jedna od ključnih prepreka u uređenju sustava.
Naravno, s druge strane raznim mjerama, poput mogućnosti rizičnijeg portfelja posebnih fondova namijenjenih individualnoj mirovinskoj štednji, pokušavaju odgoditi krizu u budućnosti. Glavni razlog za najnovije promjene nalazi se u prethodnoj financijskoj krizi, zbog koje se najvažnije svjetske centralne banke još uvijek bore s tržišnim neravnotežama i pokušavaju ih uravnotežiti monetarnom politikom. I upravo je politika centralnih banaka prouzrokovala paradoks. Sigurne državne obveznice, koje tradicionalno imaju najveću težinu u portfeljima ovih fondova, već nekoliko godina ne donose prinose koji bi osigurali dugoročnu održivost. Stoga je izloženost rizičnijim investicijama ovih fondova tijekom posljednjih godina znatno porasla. Ako one s jedne strane donose veće povrate, s druge strane veći je i rizik u slučaju krize. U svakom slučaju, jasno je da će se mnogi mirovinski fondovi u budućnosti susresti s problemima likvidnosti – bilo zbog preniskih prinosa na postojeća investicijama ili zbog krize koja će utjecati na likvidnost rezerve za svakodnevno poslovanje.
“Svi bi htjeli komadić kolača, ali nitko ga ne bi ispekao.”
A i demografska slika, u kojoj su Slovenija i Austrija u najgorem položaju u EU, prije svega razotkriva nam da su među glavnim kandidatima za prvi red u promatranju kolapsa mirovinskog sustava. Programi socijalne sigurnosti nisu ni socijalni, ni sigurni. Mjere samo odgađaju ono što je neizbježno, jer se već zadužujemo kako bismo pokrili tekuće obveze, umirovljenike , kao i proračunskih korisnika je sve više. Sadašnji sustav u većini europskih zemalja dovoljan je za pokrivanje približno 60% plaća umirovljenika; u većini zemalja su veliki problem i nezaposlenost mladih i odlazak školovanih ljudi, tako da je buduća demografska slika još crnja.
Kako izbjeći međugeneracijske sukobe?
Prema istraživanjima, nadolazeća generacija mladih prva će se nakon dugo vremena boriti s nižim životnim standardom od prethodnih generacija. „Sebični djedovi i babe“ će ustrajati na poslovima gdje bi inače radili mladi ljudi. Bit će sve manje vlasništva nekretnina. Država će sve veći dio plaća onih koji će biti zaposleni prebacivati izravno na transakcijske račune umirovljenika. Stoga će biti otežani uvjeti, a “prisilna renta” u budućnosti poticati će rasprave u medijima koje će se karakterizirati kao međugeneracijski sukobi. Mirovine će, međutim, postati nešto u čemu će uživati starije generacije.
Mirovina ubuduće više neće ovisiti o državnim programima nego o pojedincima koji će se o njoj moći sami brinuti. Razmišljanje o tome i štednja za mirovinu stoga trebali bi početi od roditelja. Kad se dijete rodi, potrebno je krenuti s mjesečnom štednjom, a kasnije tu naviku prenijeti i na svoje najmlađe.
Zašto ne bismo našoj djeci omogućili pristojan život, dobru školu i bezbrižnu mirovinu?
Vjerujem da imamo svi dobru priliku brinuti se o budućim generacijama, ali rješavanje problema generacija koje dolaze iza nas mora krenuti već u našim mislima i mislima političara kojima glavni cilj neće biti samo pobjede na izborima.
