Baš kao i klimatske promjene koje su prije nekoliko desetljeća svi smatrali mitom ili preuveličavanjem, danas na svim stranama svijeta svjedočimo sličnim pričama o mirovinskim sustavima.
Nećemo shvatiti koliki je ustvari mirovinski problem, sve dok ne bude političke podrške za njegovo rješavanje. Nije problem u tome što ljudi na pozicijama ne vide greške, samo je vremenski horizont političara puno kraći od vremenskog horizonta koji bi bio potreban za mijenjanje mirovinskih sustava. Zašto bi netko gledao 50 godina unaprijed, kad su izbori svakih nekoliko godina? Zašto bi sebi zagorčavao političku karijeru, ako će tek buduće generacije koje dolaze imati problema? Slično klimatskim promjenama, pitanje mirovina će također oduzeti mirnu budućnost generacijama koje tek dolaze iza nas. I to generaciji koja će živjeti lošije od nas – prema istraživanjima – mi danas živimo lošije od prethodne generacije, što se dogodilo po prvi put u modernoj povijesti.
Djeca su naša budućnost, izreka je koju koriste već stoljećima. Dakle, ako uskraćujemo mladima lagodnu budućnost, uskraćujemo je i sebi.
Politična podrška ne dolazi sama od sebe
Promjene u načinu razmišljanja neće doći same od sebe, niti su došle same od sebe u svijesti i priznavanju klimatskih promjena. Ključni su pozivi vodećih stručnjaka s tog područja i koordinirano sudjelovanje u cilju rješavanja problema. Meni osobno nije u interesu da bi moji potomci bili osuđeni birati hoće li preživljavati ili raditi, čak i ako ovo drugo neće biti moguće zbog svoje starosti.
Nisu krive generacije prije nas, nismo ni mi krivi, nisu krive ni buduće generacije. Problem je rezultat duljeg životnog vijeka, fiksne dobi za umirovljenje i pada nataliteta; uz sve to, prilagodbe mirovinskog sustava bile su samo naizgled riješene. Radi se o procesu koji traje duže pa je samim time i manje vidljiv … na nama je da se prilagodimo tom procesu i pobrinemo se da ne utječe na buduće generacije. Naša je odgovornost ostaviti svijet pogodan za život, a ne samo za preživljavanje.
Vratimo se 70 godina unazad. Početkom 1950. godine u zemljama OECD-a, omjer umirovljenika i aktivnog stanovništva bio je 7,2 (aktivnije stanovništvo). Danas je taj omjer bliži 4,0; a u EU se krećemo prema omjeru 3,00. Do 2050. godine taj će omjer pasti ispod 2,0 i to je ono što nas treba zabrinuti. Čak i zemlje koje izvješćuju o stabilnom mirovinskom sustavu neće proći testove otpornosti na stres ako očekivanja budućih povrata na tržištu kapitala smanje za samo jedan ili dva postotna boda.
U Sloveniji smo na tom području još posebice loši. Prije nekoliko godina, Ministarstvo financija objavilo je da će nakon 2050. godine broj obveznika doprinosa u Sloveniji biti manji od broja umirovljenika. Zamislite samo kakav će biti porezni i mirovinski sustav u takvom okruženju.
Polovica starijih već danas bez mirovine
Istraživanje Međunarodne organizacije za rad (ILO) iz 2012. godine otkriva da samo 52% starijih osoba na svijetu prima mirovine, a čak su i one za većinu preniske. Posljedično većina starijih ljudi nema zajamčene prihode, nemaju pravo na mirovinu i moraju raditi dokle god mogu – često u lošim uvjetima i za nisku plaću. Istraživanje Employee Benefit Research Institute (EBRI) provedeno u SAD-u 2011. godine također pokazuje crnu sliku. Prema spomenutom istraživanju, Amerikanci će morati raditi puno duže nego što su isprva planirali, budući da će mnogi od njih morati raditi do 70. ili čak 80. godine, kako bi si mogli priuštiti mirovinu, piše u istraživanju The Impact of Deferring Retirement Age on Retirement Income Adequacy” (prev. Utjecaj odgode dobi za umirovljenje na prihode nakon umirovljenja).
Prema nalazima “The Savings & Investment Policy (TSIP)”, 2035. godina predstavljat će prekretnicu za odlazak u mirovinu. Od 1940-ih, unatoč rastu prihoda i bogatstva, ljudi sve manje štede, a više troše. Ovaj će trend najviše utjecati na one koji odlaze u mirovinu nakon 2035. Ako nećemo poduzeti nešto po tom pitanju, baby boomeri bit će posljednja generacija koja će relativno sigurno otići u mirovinu.
Zanimljivo je da je već 2019. godine više od polovice svih starijih od 65 godina u EU bilo barem djelomično zaposleno.
Štednja, štednja, štednja …
Znam, da ste već stoput čuli da moramo štedjeti, ali to ne znači da je to uistinu nebitno ili bitno. Sve dok nemamo svestrane podrške za rješavanje mirovinskog problema i dokle god mirovinski sustavi nalikuju na “kulu od karata”, na nama je da nešto učinimo. Pa zar ste čekali da vam političari kažu da treba početi reciklirati i brinuti o okolišu, ili smo gotovo svi prije bili svjesni važnosti očuvanja našeg planeta? Svjesni smo što ćemo na kraju imati.
Dakle, počnite štedjeti za vlastitu budućnost, za budućnost svoje djece. Uostalom, naši će potomci biti ti koji će voditi svijet kad mi odemo u mirovinu, i oni će biti zaslužni za kvalitetu naših života. Quid pro quo ne funkcionira ako od svoje djece tražimo ono što im sami nismo priuštili – normalnu budućnost.
Došao je trenutak kada se moramo prestati boriti za isti komad kolača i početi djelovati za opće dobro.
