Članak je samo prvi dio niza u kojem ćemo se dotaknuti štednje i savjeta kojih se isplati pridržavati ako želite osigurati financijsku slobodu. Štednja je dugotrajan proces, pa stoga i pristup štednji mora biti dugoročan i prilagođen po potrebi.
- Dio: Prednosti stalne štednje
- Dio: Kako pravilno štedjeti
- Dio: Pravilo deset posto više nije primjenjivo
- Dio: Utjecaj inflacije
Pogledajmo situaciju koju nam je donijela globalna pandemija, kada su se mnogi ljudi snašli u problemima upravo zbog toga što nisu imali ušteđevinu, ili tzv. rezervni fond. Rezervni fond se sastoji od sredstava pohranjenih na bankovnom računu, koja su vam uvijek dostupna. Ova sredstva namijenjena su za pokrivanje nepredviđenih događaja, kao što su kvarovi vozila, neočekivani popravci vaše nekretnine ili životna sredstva u slučaju gubitka posla. Koliko tih sredstava biste trebali imati na svom računu? Većina financijskih stručnjaka rekla bi vam da je to iznos novca, od kojeg možete živjeti 6 mjeseci. Neki financijski gurui kažu da bi iznos trebao biti dovoljan za 12 mjeseci, dok treći kažu da pojedincu to nije potrebno ako nema dugova i ako ima sredstva investirana u visokolikvidne investicije. Sve su tvrdnje točne, ali svima im je zajedničko da trebate imati ušteđevinu za nepredviđene događaje.
Prednosti periodične štednje
Pokretanje periodične štednje uvijek je dosadan zadatak. Čak i ako ulažete u dionice i čak dok te dionice dobivaju vrijednost, napredak je toliko spor da vas može brzo odvratiti od toga.
Pogledajmo hipotetski primjer. Recimo da zarađujete 100.000 dolara godišnje. Znam, to nije baš svakodnevna plaća. Ali priznajem, da je to time puno lakše ilustrirati i preračunati. Godišnje ćete izdvojiti 12 posto svojih prihoda, odnosno 12.000 eura. Sredstva ćete svaki put uložiti na početku godine, a godišnja kamatna stopa će biti 6 posto. Odabrao sam ovaj iznos zbog očekivanja da bi barem takvu prosječnu kamatnu stopu trebao postići svaki dugogodišnji štediša. Viši je samo dugoročni tržišni prosjek, ali štediše obično zbog troškova, hvatanja vrhova i paničnih reakcija ostvaruju niže povrate.
Nakon tri godine odvojili biste 36.000 eura, a sredstva bi se sve ovo vrijeme obogaćivala. Imali biste ušteđenih 40.500 eura, što je samo 4.500 više nego što ste uložili. Tako nizak ukupni prinos teško će nas motivirati za naviku štednje. Odlučite ipak ustrajati dalje, i nakon 12 godina doživjet ćete nešto nevjerojatno. Do tada ćete odvojiti 144.000 eura, a uštedjet ćete čak 215.000 eura. I to više nije tako loše, zar ne? Ono što je još veće zadovoljstvo je da ćete u 12. godini na račun dobiti 12.146 € kamata, što je malo više nego što ste odvojili novca. U tom trenutku doći ćete do prekretnice.
U ovoj prekretnici prosječni će ulagač, zahvaljujući rastu i navikama štednje, dobiti dodatni psihološki poticaj, a portfelj eksplozivan rast. Od nešto manje od 215.000 dolara na kraju 12. godine, premašit ćete 500.000 dolara već u 21. godini, 1.000.000 dolara u 30. godini i gotovo 2.000.000 eura u 40. godini.
Moram istaknuti da se ovaj scenarij temelji na unaprijed određenim pretpostavkama i linearnom rastu. A što ako se tržište u međuvremenu suoči s krizom? Postoji naime pravilo da će svaki investitor koji ostane na tržištu barem deset godina, barem jednom u tom razdoblju doživjeti krizu, što će smanjiti vrijednost dionica za oko 50 posto. Ako ćete se i tada pridržavati svog financijskog plana – tržišta se naime uvijek oporavljaju – to bi moglo značiti samo dodatni poticaj za vaš portfelj, jer ćete u kriznim vremenima moći kupovati po nižim cijenama.
Uostalom, ne smijemo zaboraviti na inflaciju. Što se tiče profitabilnosti ne smijemo zaboraviti na nju, i ako će dugoročno biti dva posto, to znači da će stvarni povrat vašeg portfelja biti četiri posto. A ako ćemo imati inflaciju od 2%, sukladno tome rasti će vaša plaća i preporučuje se da sukladno tome prilagodite svoje navike štednje ili iznos koji odvajate za štednju. Ipak, imajmo na umu ove stavke. Nakon 40 godina štednje na računu biste imali 2,6 milijuna eura. Pošto bi inflacija smanjila kupovnu moć eura za 55 posto, realno biste uštedjeli 1,2 milijuna eura.
Vrijeme igra najvažniju ulogu u svemu. Recimo da biste počeli štedjeti tek pet godina kasnije, dakle štedjeli biste 35 godina. Umjesto realnih 1,2 milijuna eura, na računu biste imali nešto više od 900 tisuća, što nije malo, ali 22 posto manje nego prije.
Dakle, periodična štednja mora biti dugotrajan proces koji od nas traži veliku mjeru discipline, a zauzvrat nam nudi dobru nagradu u obliku sigurnosti nakon našeg umirovljenja. Iako se gotovo svaki pojedinac u početku bori sa sporim rastom, mora biti svjestan da će jednog dana doći do prekretnice i da će mu portfelj donijeti više sredstava nego što ih je investirao, već samo zbog kamata.
Najbolje je napraviti financijski plan koji uključuje kako jednokratne, tako i periodične štednje. Time ćemo lakše postići naše ciljeve i dodatno zaštititi svoju imovinu.
